Država
Jugoslavija je od vlasnika - fizičkih lica, u korist opština ili republika,
poslije 2. svjetskog rata, nacionalizovala mnogobrojne nekretnine, uglavnom u
gradskim područjima. Nacionalizacija je, u to doba, doba dominacije
državno-planske privrede i društvene svojine, bila legalno i legitimno sredstvo
ostvarenja priznatih društvenih vrijednosti. Povratkom prioriteta privatnog
vlasništva i tržišne privrede, kao demokratskih vrijednosti, pojavila se ideja
da bi imovinu, koja je u socijalizmu oduzeta od fizičkih lica, a koja nije privedena namjeni zbog koje je i
oduzeta, trebalo vratiti ranijim vlasnicima ili njihovim potomcima. Na tragu
toga, Narodna skupština Republike Srpske, 2006. godine, usvaja Zakon o
građevinskom zemljištu kojim utvrđuje da je, na dan stupanja na snagu zakona, bez
obzira na naknadne promjene, prestalo državno vlasništvo na nacionalizovanom građevinskom
zemljištu koje nije privedeno namjeni. Bivši vlasnici ili njihovi potomci bi trebali,
u cilju utvrđivanja prestanka državnog vlasništva i uspostavljanja ranijeg
vlasničko pravnog odnosa, podnijeti zahtjev Republičkoj upravi za geodetske i
imovinsko pravne poslove.
U Kotor Varošu je, rješenjem skupštine od 1958.
godine, nacionalizovano zemljište površine 36 hektara, koje je poslije,
pojedinačnim rješenjima, izuzimano iz posjeda ranijih vlasnika. To zemljište se
prostiralo na potezu od kupališta "Bjeline" do potoka u Donjem
Varošu.
